40 godina Renaulta u Formuli 1

8

Renault se vratio u Formulu 1 prošle godine kao momčad, nakon što su svoju momčad baziranu u istoj bazi u Enstoneu prodali krajem 2009. Vrijeme između su iskoristili kao proizvođač motora drugim momčadima, najznačajnije Red Bullu koji je osvojio četiri naslova prvaka kao konstruktor i četiri vozačka sa Sebastianom Vettelom. Ali Renaultova povijest u Formuli 1 seže mnogo dalje.

Renault RS01, slikan 2007.

Prvi izlet u svijet Formule 1 su imali još davne 1977. kada su bili prvi koji su u F1 uveli turbo motor. Na njihovu nesreću, u prvoj utrci su odustali zbog problema s motorom. Njihov prvi bolid, RS01, je dobio nadimak žuti čajnik zbog dima koji bi obično izlazio iz nekog otvora na bolidu. Renault je nastavio s turbo konceptom, i nakon rješavanja prvotnih poteškoća, Renault se mogao boriti pri vrhu.

Već 1978. su osvojili prve bodove na VN Sjedinjenih Američkih Država, kada je Jean-Pierre Jabouille završio utrku na četvrtom mjestu. Prva pobjeda za Renault i za turbo motor je stigla u najboljem mogućem trenutku. Na VN Francuske 1979. Jabouille je stao na najvišu stepenicu postolja, francuski vozač u francuskom bolidu osvaja VN Francuske.

Jean-Pierre Jabouille osvaja VN Francuske

1982. godine su potpisali s Alainom Prostom, nakon što je bijesan otišao iz McLarena godinu dana prije. Imao je pobjedu manje nego eventualni prvak Keke Rosberg (otac Nice Rosberga), nakon što je grozna pouzdanost uništila šest utrka. Prost je mogao osvojiti naslov da je više puta stigao do cilja. Na kraju sezone je kasnio samo četiri boda za Rosbergom.

1983. su opet bili vrlo blizu tituli, ovaj puta u borbi s Brabham-BMW-om i njihovim vozačem Nelsonom Piquetom. Prost je imao četiri pobjede te sezone, Piquet tri, ali u zadnjoj utrci sezone Prost nije završio utrku jer mu je motor eksplodirao. Prost je bio bijesan jer je izgubio prvenstvo za dva boda. Renault je također izgubio konstruktorsku titulu, te su otpustili Prosta koji se vratio u McLaren.

Iako su se borili za naslov, nikada ga nisu mogli osvojiti u svojem prvom izletu u F1. Nakon 1983. u kojoj su bili toliko blizu naslovu sve je počelo ići niz brdo. 1984. su završili peti u poretku konstruktora, prije nego što su se povukli iz Formule 1 krajem 1985. Jedino su ostali kao prizvođač motora za Lotus, Ligier i Tyrrell, ali nakon sezone 1986. su se u potpunosti povukli iz Formule 1. Bar na neko vrijeme.

1989. su turbo motori bili zabranjeni u Formuli 1, a Renault se odlučio vratiti samo kao proizvođač motora za Williams. Williams je imao ekskluzivan ugovor za prvih nekoliko sezona, a Renaultovi atmosferski motori nisu bili podložni kvarovima, a uz to su bili među najjačima. U kombinaciji s Williamsovim bolidima koje je osmislio aerodinamički guru Adrian Newey, dominacija ranih devedesetih je bila lagan posao za Englesko-Francusku kombinaciju.

Williams FW14B

Williams Renault je dominirao 1992. i 1993. uz većinu kvarova na kompleksnom aktivnom ovijesu koji je Williamsu davao prednost u samom držanju bolida.
U devedesetima su konstruktorske naslove osvajali još 1994; 1996. i 1997.

Tijekom 1995. Renault je pogonio Benettonove bolide. Te godine su bolidi s Renaultovim motorima pobjedili na svakoj utrci osim VN Kanade, koju je osvojio Jean Alesi u Ferrariju.

Unatoč osvajanju titula 1996. i 1997. Renault se ponovno povlači iz sporta. Kao proizvođač motora nisu mogli osvojiti konstruktorski naslov za sebe.

2000. godine su kupili Benetton s kojim su imali mnogo uspijeha tijekom devedesetih i zadržali su šefa Flavia Briatorea. Prvi pokušaji nakon kupnje Benettona koji još nije službeno promjenio ime je bio neuspješan, s radikalnim dizajnom V10 motora, ali pri kraju godine su krenuli u pravom smijeru. Za sezonu 2002. su preimenovali momčad u Renault F1 team.

Ta sezona je bila muka za Renault, koji jednostavno nije imao načina za borbu na vrhu poretka te su završili tek četvrti u poretku konstruktora. Iduće sezone, 2003., Fernando Alonso je uzeo prvu pobjedu za Renault i prvu pobjedu kao vozač na VN Mađarske.

 

2004. je bila zaboravna, ali 2005. su uspjeli osvojiti oba naslova s Fernandom Alonsom koji je postao najmlađi svjetski prvak do tada. I 2006. su osvojili oba naslova, kroz cjelogodišnju borbu s Ferrarijem i Michaelom Schumacherom.

2005. Alonso odlazi u McLaren, a sa sobom odnosi i sreću koju je Renault imao. Sezona je prošla katastrofalno za tada aktualne prvake, te su uspjeli samo jedno postolje na VN Japana. Nakon dvije sezone redovnih pobjeda, ovo je bio težak udarac za Renault. Ipak, potpisali su ugovor s Red Bullom koji će kasnije biti vrlo uspješan potez.

2006. se Alonso vratio u Renault i postolja su postala donekle redovita. Uz Nelsona Piqueta Jr. za momčadskog kolegu, Alonso je uspio pobjediti u dvije utrke za redom, VN Singapura i Japana. Renault je završio sezonu na četvrtom mjestu u poretku konstruktora.

2007. su zadržali Alonsa i Piqueta, ali nakon razočaravajućih rezultata za momčad, a pogotovo Piquetovih rezultata, Renault je najurio svog vozača. Piquet je izašao u javnost s pričom kako su ga Flavio Briatore i Pat Symonds nagovorili da se izvrti i udari u zid u nadi da će safety car izaći i osigurati pobjedu Alonsu. FIA je pokrenula istragu, Briatore i Symonds su dobili zabranu ulaska na bilo koji FIA-in događaj, Briatore doživotno, Symonds na pet godina. Renault je dobio zabranu natjecanja u Formuli 1 na dvije godine, ali je ubrzo zabrana poništena jer je istraga pokazala da nitko osim Briatorea, Symondsa i Piqueta nije znao za plan. Godinu su završili na osmom mjestu, uz planove da se povuku iz sporta.

Nakon što su odlučili protiv odlaska, u 2010. su ušli s poljskim supertalentom Robertom Kubicom i ruskim vozačem Vitalyem Petrovom. Cijelu godinu su se borili za osrednje pozicije, dok je njihov motor cijelu godinu pobjeđivao u Red Bullovima. Najbolji rezultat sezone je bio četvrto mjesto za Kubicu.

Nakon još jedne razočaravajuće sezone, 2011. su potpisali ugovor s Lotusom, u suradnji s Genii Capitalom (na čijem čelu je bio današnji šef McLarena Eric Bouiller). Ime je promjenjeno u Lotus Renault GP, i u to vrijeme je to bio jako kontroverzan potez jer se u F1 u tom trenutku natjecao Team Lotus, koji je kasnije preimenovan u Caterham.

Lotus je vratio boju momčadi u crno zlatnu John Player Special, onu iz dana slave imena Lotus. Zadržali su svoje vozače uz Brunu Sennu kao rezervnog i testnog vozača. Nažalost Kubica je imao strašnu nesreću prije početka sezone, i od tada se nije natjecao u Formuli 1. Renault je uposlio Nicka Heidfelda kao zamjenu za Poljaka.

2011. je krenula odlično za momčad iz Enstonea, ali tijekom godine su dolazile zabrane vezane uz difuzor na kojeg se pušu ispušni plinovi (“blown” diffuser), što je jako oštetilo Lotus Renault jer je cijeli bolid dizajniran oko tog koncepta. Na VN Belgije su zamjenili Heidfelda s rezervnim vozačem Brunom Sennom, ali nikakvi specijalni rezultati nisu uslijedili, te je momčad iz Enstonea završila na petom mjestu.

Za 2012. su potpisali ugovor s Kimijem Raikkonenom i Romainom Grosjeanom. Raikkonen je sezonu završio s 19 utrka od 20 u bodovima, i s pobjedom na VN Abu Dhabija. Finac je završio godinu na 3. mjestu u poretku vozača, a momčad četvrtu u poretku konstruktora, iza Ferrarija, ali ispred Mercedesa.

Grosjean je imao lošiju sezonu, odustao je iz sedam utrka, imao je tri postolja i dobio je zabranu na jednu utrku nakon katastrofalne nesreće koju je prouzročio na VN Belgije u kojoj je udario Hamiltona, Pereza i Alonsa, kojemu je Grosjeanov bolid prošao nekoliko centimetara od glave.

Usprkos svim problemima, zadržali su iste vozače za 2013. godinu. Raikkonen je pobjedio na prvoj utrci sezone u Australiji, a godinu su završili s dodatnih osam postolja za Kimija i šest za Grosjeana. Godinu su završili na četvrtom mjestu u poretku konstruktora. Krajem godine su počele kružiti glasine kako ne plaćaju svoje osoblje i većina visokorangiranih je otišla u druge momčadi.

Raikkonen je također napustio Lotus, a njegova zamjena je bio Pastor Maldonado, vrlo vjerojatno zbog velikog novca koje su donosili njegovi sponzori iz Venecuele. Godina je počela označavati kraj onoga što je bio Lotus. Novim pravilima su u potpunosti promjenjeni motori i aerodinamička pravila, a Lotus niti na jednom niti na drugom polju nije dobro stojao. Renault je imao slabiji motor od protivnika, a Lotus je pokušao s radikalnim konceptom nosa koji nije funkcionirao.

Također, kako su Renaultovi motori pogonili Red Bull, koje je zadnje četiri godine (2010. – 2013.) dominirao sportom, novi hibridni motori su označili i početak kraja dobre veze s njima.

2015. je Lotus odlučio uzeti Mercedes motore, te su upali u velike financijske probleme tijekom te godine. Na VN Mađarske nisu platili Pirelliju za gume, te su ih dobili tek sat vremena prije početka prvog slobodnog treninga.

U to isto vrijeme, Renaultov PU je jako zaostajao za ostalima, osim Honde, te je Red Bull javno kritizirao Renault. Veza s Red Bullom je propala do te mjere da su prekinuli ugovor, ali zbog toga što Red Bull nije mogao imati drugog proizvođača u svom bolidu morali su preimenovati Renaultove PU u Tag Heuer, jer Renault nije mogao trpiti loš publicitet koji je Red Bull nametao.

Lotus se jako financijski muči i nisu im dopustili ulazak u hotel na VN Japana. Tada su počele kružiti glasine da bi Renault otkupio momčad iz Enstonea, istu onu koju su prije nekoliko godina prodali.

U prosincu 2015. Renault preuzima Lotus i vraća se u sport, s Kevinom Magnusseon i Jolyonom Palmerom kao vozačima za 2016. sezonu. Frederic Vasseur je zaposlen kao šef momčadi, novi bolid je nazvan RS16 i vraćena je žuta boja na grid.

Početkom 2016. su se mučili, ali i očekivali su takve rezultate zbog loše razvijenog bolida. Prvi put od 2009; tvornička Renaultova momčad je osvojila bodove na VN Rusije kada je Kevin Magnussen završio utrku na sedmom mjestu. Francuska momčad s bazom u Engleskoj nije uspjela ponoviti takav rezultat i sljedeći bodovi su stigli tek na VN Malezije, 12 utrka kasnije, kada je Palmer završio na desetom mjestu.

Jolyon Palmer, FP2, VN Malezije 2016, RS16

Te godine su imali poboljšanje na PU koji je pokazao da je smijer razvoja dobar, i Daniel Ricciardo u Renaultom (službeno TAG HEUER) pogonjenom Red Bullu je odvozio krug po Monaku koji ga je postavio na pole position.

Hulkenberg, VN Velike Britanije 2017, Renaul RS17

Magnussen je napustio momčad krajem godine, a Renault je doveo Nicu Hulkenberga iz Force Indije i zadržao Jolyona Palmera kao drugog vozača.

U ovu godinu su krenuli mnogo bolje nego u prošlu, ali nažalost još se ne mogu boriti za vrh poretka, no Nico Hulkenberg je imao nekoliko stvarno posebnih utrka ove sezone i uz malo sreće i dobre nadogranje tko zna?

 

Strpljenje je ključ u svakom novom početku i samo će vrijeme pokazati mogu li se ponovno vratiti na najvišu stepenicu.